piše: Bojan Bajić, predsjednik Foruma za etiku i usklađenost u BiH
Prvi put sam za Moniku Mijić čuo u srijedu 19.06.2019.godine, kada je dala izjavu za medije tokom prvog dana trodnevnog zasjedanja VSTV-a. Tada sam i saznao da je ona članica Vijeća. Dakle, bez ikakvog znanja ko je ta osoba i koga predstavlja, pročitam njenu sljedeću izjavu:
”Od trenutka kad sam u medijima vidjela naslove da je Vijeće etnički podijeljeno, a mene je iznenadilo i da su četvero kolega iz Vijeća odlučili da daju zajedničku izjavu. Ono što je činjenica je da su ta četiri člana bošnjačke nacionalnosti, jer Vijeće je sastavljeno iz različitih nacionalnosti i ono što mi je bilo interesantno jeste da kolege nisu kontaktirale mene u vezi sa tim da li i ja želim da se pridružim njihovom mišljenju. Gospođa Jukić je izlazila u osobnom svojstvu, predsjednik Tegeltija je davao izjave u osobnom svojstvu. Ovo je prvi put da su se određeni članovi Vijeća udružili i dali zajedničko saopćenje i u medijima su se pojavili naslovi da je ovo Vijeće podijeljeno po etničkoj liniji”.
Podsjećam da su se četiri člana Vijeća, 11.06.2019.godine javno ogradili od izjava potpredsjednice VSTV-a Ružice Jukić i u pismu zatražili da se na narednoj sjednici Vijeća (mislilo se na redovnu sjednicu koja se održavala od 19. – 21.06.2019.godine) raspravlja o dvije tačke koje su predložili kako slijedi:
”Pozivamo članove VSTV-a BiH da na slijedećoj sjednici iskažemo odgovornost i donesemo odluke koje od nas javnost opravdano očekuje. Bez prejudiciranja sadržaja tih odluka, po našem mišljenju, VSTV BiH bi trebalo da:
1) u svjetlu novonastalih činjenica i oklonosti raspravi pitanje eventualne odgovornosti predsjednika VSTV-a BiH;
2) ponudi konkretne odgovore na pismo koje je VSTV-u BiH, dana 28.05.2019. godine, upućeno od strane Delegacije EU, ambasade SAD i OSCE-a.”
Moja prva reakcija na gore citiranu izjavu Monike Mijić je bilo jedno refleksno: ‘bljak’.
Uvijek se razočaram kada tako visoko pozicionirani pravnici, advokati, sudije ili tužioci posegnu za bilo kakvim spinovima kojima se tema skreće na stranputicu. Nekako imam možda nerealno očekivanje da se na tim nivoima pravosudnih funkcija treba razgovarati o meritumu, uz obilato korištenje argumenata i logike u debati, bez jeftinih etiketiranja, a naročito ne u smislu etničke pripadnosti, i to baš zbog toga što je to opšte prepoznata politikantska metoda za manipulaciju u BiH. Jeftinost komentara Monike Mijić se ogleda i u tome što bi ona morala znati da se posmatrač koji koristi logiku, a cijenim da bi logika trebala biti važna pravnicima, može zapitati i sljedeće:
a) zašto ona nije pojasnila da li ima nešto sporno ili nelogično u zahtjevu pomenuta četiri člana Vijeća?;
b) zašto Monika Mijić nije i sama pokrenula inicijativu da Vijeće raspravlja o odgovornosti Tegeltije, jer zašto bi uopšte bilo sporno da se propita bilo čija odgovornost?
c) obzirom da četiri člana Vijeća nisu pokrenuli pitanje nacionalne ugroženosti ili majorizacije u svom pismu, već su iznijeli vrlo razložnu stručnu argumentaciju za aktuelnu situaciju, interesantno je da je ona u njima prepoznala samo pripadnike naroda, ne obazirući se na argumente, te iskoristila priliku da se javnosti obrati izgleda u svojstvu predstavnika neke etničke grupe, a ne pravnog stručnjaka?
d) zašto se nije priključila tom zahtjevu na Vijeću, ako se već žali da je nisu kontaktirali, pa da tako provjeri da li četiri člana Vijeća imaju išta protiv toga da im se pridruži neko ko sebe doživljava kao pripadnika drugog naroda? Da je ovo diskretno testirala i pribavila logičan argument za svoju tezu, rado bih je podržao.
e) kada svoje kolege svedeš na krvna zrnca i tako im jeftino poništiš profesionalni kredibilitet i dostojanstvo, posmatrač se može zapitati da li takvim komentarom ustvari samo razotkrivaš svoj pogled na svijet?
Ovakvo postupanje nekoga uvijek po automatizmu podvedem ili kao nedostatak pameti ili kao nedostatak etike, dok razvoj situacije ne pokaže o čemu se radi.
Nakon ovoga, u petak 21.06.2019.godine, sa trećeg dana zasjedanja Vijeća dolazi nova vijest o Moniki Mijić. Vijeće je glasalo da li je Monika Mijić u sukobu interesa kao članica VSTV-a jer je aplicirala za poziciju sudije Ustavnog suda Federacije BiH. Oko ove tačke dnevnog reda moglo je da glasa 12 članova Vijeća i predsjednik Milan Tegeltija. Jedna članica nije bila prisutna, a Monika Mijić nije glasala na toj tački. Rezultat je bio 6:6 među članovima Vijeća, ali je onda Milan Tegeltija presudio i glasao da ona nije u sukobu interesa. Ovakav rezultat glasanja u Vijeću je dokaz da se ovdje radi o sivoj zoni u tumačenju sukoba interesa, jer je Vijeće podijeljeno na pola. Da je Pravilnik o sukobu interesa jasan i precizan, rezultat bi bio jednoglasan ili za ili protiv. Čim je Vijeće podijeljeno na pola, to znači da će minimalno pola javnosti imati opravdanu percepciju da je Monika Mijić u sukobu interesa. Već ovakav stav javnosti znači da je povjerenje u VSTV i pravosuđe poljuljano zbog nečega što je privatni interes Monike Mijić. Njen privatni interes je da ostane članica Vijeća, ali i da paralelno aplicira za poziciju u Ustavnom sudu i to se u potpunosti razlikuje od interesa VSTV-a kao institucije koja bi trebala da teži ka više povjerenja javnosti, a ne manje. Dakle, nesporno, privatni interes Monike Mijić šteti javnom interesu i povjerenju javnosti.
Pravilnik o sukobu interesa članova VSTV BiH, u članu 2, stav (1), baš to i definiše: ‘Sukob interesa postoji u situacijama u kojim članovi Savjeta imaju privatni interes koji utječe ili može utjecati na zakonitost, transparentnost, objektivnost i nepristrasnost u obnašanju njihove funkcije, odnosno u kojima privatni interes šteti ili može štetiti javnom interesu ili povjerenju građana.’
Očigledno je da neslaganje u Vijeću automatski znači da će nastati neslaganje i nepovjerenje u javnosti, a to bi trebao biti momenat kada Monika Mijić odlučuje da stavi javni interes iznad privatnog i u skladu sa visokim etičkim principima donese odluku i podnese ostavku na poziciju člana Vijeća. Ipak, vidimo da njen doživljaj vlastite etike i morala očigledno nije na nivou o kojem ja ovdje pišem, tako da ona nije smatrala za shodno da svoj privatni interes stavi sa strane.
Tako mi se vrlo brzo razbistrila dilema s početka teksta o tome da li Monika Mijić nije imala dovoljno pameti ili etike kad je izjavila to što je izjavila. Očigledno je nizak standard etike opredijelio Moniku Mijić da postupi pametno u skladu sa svojim privatnim interesom, pa je niskim udarcima napala četiri kolege, tako javno dokazala da podržava Milana Tegeltiju, a onda je on glasačkim inžinjeringom osigurao većinu u Vijeću za njen privatni interes. Sve ovo uvjerljivo objašnjava zašto Monika Mijić ne podržava pomenuta četiri člana Vijeća koji traže da se raspravlja o odgovornosti Milana Tegeltije. Opet se pokazalo, kao i nebrojeno puta do sada, čim neko u BiH pomene pitanje nacije i vjere, automatski treba pratiti o kakvom je privatnom interesu riječ.
Ne želim se sad upuštati u opširnu formalno pravnu raspravu da li se pozicija sudije u Ustavnom sudu Federacije BiH može smatrati pravosudnom funkcijom koju imenuje, odnosno predlaže Savjet, kako bi bila obuhvaćena pravilima o sukobu interesa,jer je nesporno da Savjet intervjuiše kandidate i dostavlja suženu listu drugima na odlučivanje, pa samim tim slučaj podpada pod ovu kategoriju: predlaže Savjet. Ali ova formalno pravna natezanja su potpuno sada nevažna, jedino je bitno da se bez etike i moralnog ponašanja nikad ne može zadobiti povjerenje javnosti. Zakoni i propisi se ne mogu mehanički provoditi, jer nema tog propisa koji se ne može zaobići ukoliko tumačimo propise iz ugla gramzivog privatnog interesa. Etika i sistem odgovornosti su lijepilo za članove zakona koji su svugdje u svijetu nesavršeni. To je taj sukob između privatnog i javnog interesa, to je ta etika, nije to pitanje formalno-pravnog i birokratskog nadmudrivanja. Može nešto biti i apsolutno u skladu sa zakonom, jer ponekad postoje nenormalni zakoni, ali i tada se odgovorna osoba ponaša u skladu sa etičkim standardima i ne konzumira neko nehumano ili nemoralno zakonsko pravo. Sjetimo se samo Nedžada Brankovića i kupovine stana na Ciglanama za mizernu cijenu u skladu sa zakonom.
Nisam gore slučajno rekao da je Vijeće podijeljeno na pola, iako je rezultat glasanja na sjednici bio 7:6. Članica koja nije prisustvovala glasanju po ovoj tački je Jadranka Lokmić-Misirača. Ja sam konsultovao njeno mišljenje i njen je stav decidan i apsolutno ide u pravcu da je član Vijeća u sukobu interesa kada aplicira za entitetske ustavne sudove. Mišljenja sam da se o ovako delikatnim situacijama ne smije glasati dok svi članovi nisu prisutni na sjednici, jer je nesporno da po stvarnom stanju stvari u Vijeću nema većine za stav da Monika Mijić nije u sukobu interesa. E sad, ako ćemo se igrati formalno pravnih igara i preglasavanja u Vijeću zarad privatnog interesa bilo kojeg člana Vijeća, onda VSTV vodi pravosuđe pravo u blato i močvaru.
Ko je Svetlana Brković? Ona je bila članica Vijeća koja je bila u istoj situaciji kao Monika Mijić. Htjela je da aplicira za sudiju Ustavnog suda Republike Srpske. Pokrenula je to pitanje na Vijeću i kada je čula da su mišljenja u Vijeću podijeljena po ovom pitanju, ona se izvinila svim članovima Vijeća što ih je stavila u nezgodnu situaciju da moraju da suprostavljaju mišljenja po ovom pitanju, rekla je da joj je neprijatno zbog toga i da nije potrebno da se oko toga glasa, da je oduvijek poštovala Vijeće i podnijela ostavku na članstvo u VSTV-u. Ne znam da li je nakon toga Svetlana Brković izabrana za sudiju Ustavnog suda Republike Srpske.
Svetlana Brković je tada izjavila nešto što treba da uđe u čitanke prava i etike, da se dijeli kao lekcija i kao lijek za javne institucije u BiH ogrezle u nemoralu. Kada se bilo kome pojavi etička dilema šta da uradi kada vjeruje da je nešto zakonito, ali suštinski neispravno, onda treba da pročita izjavu Svetlane Brković datu na sjednici VSTV-a 25.09.2014.godine:
”Nakon rasprave na prvom dijelu dana sam razmislila i konsultovala propis. Imam potrebu da kažem da mislim da u ovom slučaju ne bih ušla u sukob interesa sukladno Pravilniku o sukobu interesa i tome šta ulazi u pravosuđe i s obzirom da je u Ustavu ustavni sud razdvojen od redovnog sudstva. Cijeneći propise, smatram da ne bih bila u sukobu interesa apliciranjem, ali da ne bih dovela u nezgodnu poziciju članove Vijeća koji će biti u komisiji za predlaganje kandidata za Ustavni sud. Prema mišljenju članova u diskusiji na početku dana sam vidjela da misle da jesam u sukobu intersa i ja ne želim sebi dozvoliti da Vijeće odlučuje o mojoj ostavci zato što smatraju da sam prekršila Pravilnik. Smatram da ne bih upala u sukob interesa jer Vijeće ne imenuje ili predlaže sudije ustavnog suda, nego sastavlja listu kandidata, a prijedlog ide od predsjednika entiteta prema drugom tijelu, ali sve što sam rekla, rekla sam isključivo zbog sebe. Sve sam rekla rukovodeći se visokomoralnim i etičkim principima i ne bi htjela da bude prigovora u tom pravcu. Do isteka mandata mi je ostalo oko godinu i pol dana i meni je bila čast biti član Vijeća i smatram da sam odrađivala zadatke kako smatram da treba i maksimalno sam se trudila da institucija funkcioniše besprijekorno i branila sam sve odluke Vijeća i poštovala i branila Vijeće. Kako ne bi bilo postupaka da li jesam ili nisam u sukobu, to ne bih sebi dozvolila, zahvaljujem se svim kolegama i članovima Vijeća i dajem ostavku na članstvo u VSTV-u.”
Nisam nikad sreo Svetlanu Brković, ne znam ni čija je niti odakle je, nikad nisam čuo šta ona i kako radi, ali u ovoj izjavi se prepoznaje iskra izvornog morala i poštenja koja ulijeva povjerenje u integritet ove osobe. Svi mi pravimo greške i niko nije bezgrešan, ali samo na bazi ovog stava i ovih riječi čovjek može da ovakvoj osobi u startu pruži puno povjerenje, dok se ne uvjeri u suprotno. Etika u čovjeku se preopoznaje onda kada se odlučuje o vlastitoj koži. Ako smo tada u stanju da slijedimo principe etičkog odlučivanja, ako tada možemo da privatni interes podredimo interesu institucije i javnosti, onda smo izdržali moralni test. To je jednostavna logika. Ovaj tekst slučajnog autora pokazuje da nikad nije uzaludno biti etičan, jer kad dobro radiš, dobar glas će te stići kad se najmanje nadaš.
Šta će pratiti Moniku Mijić nakon njene odluke o stavljanju privatnog interesa iznad opšteg? Kratkoročno će konzumirati neke materijalne benefite, ali dugoročno će joj ostati profesionalna i etička mrlja po kojoj ćemo prepoznavati Moniku Mijić. Da li postoji ispravka greške za Moniku? Naravno da postoji. Kada sam tokom pisanja ovog teksta pogledao njenu biografiju i njene uspjehe, vidio sam da tu ima rezultata. Vidio sam rezultate u zastupanju naših starih štediša Ljubljanske banke pred međunarodnim sudovima. To je fenomenalan rezultat. Vjerovatno to nije jedini rezultat i vjerovatno može biti u budućnosti još puno više rezultata. Međutim, kao što je gore rečeno, neko može da bude pošten godinama i da pomogne mnogim ljudima, ali etički i moralni standardi ponašanja su na testu kada biramo između sebe i svog interesa i nekoga drugog, naročito javnog interesa. To je momenat kada mnogi upadnu u etičku dilemu, tada se desi da pamet izgubi kompas i počne praviti greške koje dugoročno skupo koštaju.
Ima staro pravilo na zapadu. Kada napraviš grešku, brzo je priznaj i koriguj se. Tada se spašavaš. Tako se poljuljana reputacija popravlja i diže na još viši nivo, jer javnost saosjeća i razumije one koji pogriješe i koji se pokaju za svoju grešku, jer svi griješimo. Lideri na zapadu jedva čekaju da im neka greška ispliva u javnost da bi je mogli priznati i izviniti se, jer tek nakon toga nastaju pravi lideri. Bandoglavci koji nastave da insistiraju da su u pravu trajno uruše svoju reputaciju, a da toga u tom trenutku uopšte nisu svjesni. Milan Tegeltija je prešao ovu crvenu liniju i njegova reputacija je srozana za sva vremena, a bilo bi mi žao da Monika Mijić ne koriguje sebe dok je još uvijek friško.
