Prethodno smo objavili tekst koji se bavi primjenom metode indicija koju poreski službenici mogu koristiti u toku procesa određivanja poreske osnovice poreskih obveznika. Još uvijek sa velikim interesovanjem iščekujemo odgovore na pitanja koja smo postavili nadležnim poreskim upravama o tome kako je ova metoda regulisana u zakonu i praksi. U međuvremenu, ćemo sami potražit odgovore na još neka zanimljiva pitanja, a koji bi mogli biti od velike koristi za poreske obveznike. Pitanje kojim se bavimo u ovom tekstu je: Koja prava ima poreski obveznik?

Teorija kaže da se riječ indicija u latinskom jeziku koristila kao pojam za “znakove” ili pojam kojim “se nešto ističe”. Indicije su „Okolnosti koje ukazuju na to da je moguće da neka činjenica postoji, ali ne i da ona zasigurno postoji.“ Koliko god indicije bile brojne, one samo pokazuju da stvar može biti, a ne da je bila.  (…) Treba napomenuti da je utvrđivanje činjenica putem indicija u procesnoj teoriji prihvaćeno stajalište, da je to posebna vrsta ocjene dokaza i da indicije nisu dokazna sredstva i logika ne jamči apsolutnu sigurnost indicijalnih zaključaka. Ona upozorava na to da su ti zaključci samo relativno sigurni. 

Sada kada znamo šta su indicije (pretpostavke), shvatamo da metoda zasnovana na indicijama ne daje vrlo pouzdan rezultat o poreskoj osnovici. Ako indicije samo naslućuju postojanje nečega, onda bi indicijalna metoda samo naslućivala postojanje neke poreske osnovice. Postavlja se pitanje: Da li je pravedno da poreski obveznik na osnovu „naslućivanja“ poreske osnovice plaća poresku obavezu?