Analiza slučajeva, izvještaji i kampanje u oblasti etike i usklađenosti.

Učenik Slavko pobijedio višegradskog kadiju

Okružni sud u Istočnom Sarajevu je 22.juna ove godine ukinuo prvostepenu presudu Osnovnog suda u Višegradu sudije g. Osmana Rahmanovića kojom su direktor, pedagog i još osam profesora Srednjoškolskog centra Rudo oslobođeni krivice za nesavjestan rad u službi kada su prekršena prava učenika Slavka Mrševića.

Naloženo je ponovno suđenje, a nova presuda treba da bude donesena u skladu s dokazima.  Direktor i pedagog Srednjoškolskog centra Rudo su optuženi jer su iznijeli tvrdnju da učenik Slavko, koji ima Aspergerov sindrom– jedan od blažih oblika autizma, ne može imati zaključnu ocjenu, a osam profesora zbog toga što su protivzakonito prestali da ocjenjuju učenika. Slavku nije izdato svjedočanstvo i izgubio je status učenika.

Rukovodstvo škole i profesori su nesavjesnim radom propustili da preduzmu mjere inkluzije učenika sa posebnim potrebama u redovnu nastavu, a što je regulisano odgojno-obrazovnim dokumentima, konvencijama o ljudskim pravima, a između ostalog i Pravilnikom o vaspitanju djece s posebnim obrazovnim potrebama u osnovnom i srednjem obrazovanju Republike Srpske.

Podsjetićemo da je još 1994. godine u sklopu UNESCO-ve svjetske konferencije donesena “Izjava i Okvir” a kojim se promoviše pravo svakog djeteta bez obzira na njegovo fizičko, intelektualno, emocionalno, socijalno, jezično ili drugo stanje da bude uključeno u odgojno-obrazovni sistem, odnosno u redovne škole.

Navedeno se odnosi na djecu s poteškoćama u razvoju i nadarenu djecu, djecu sa ulice i djecu koja rade, djecu iz udaljenih krajeva i iz nomadskih populacija, djecu iz jezičnih, etničkih ili religijskih manjina i djecu iz drugih područja ili grupa koje su u nepovoljnom položaju ili su marginalizirani.

Pod inkluzijom se podrazumijeva uvažavanje različitosti svakog pojedinca, uključenosti svih u društveni sistem, a time i pristup obrazovanju kao jednom od ključnih ciljeva svake zemlje i svakog naroda.

Birokratijom do diskriminacije

Slavko je upisan u prvi razred u Srednjoškolski centar Rudo 2015. godine sa željom da postane tehničar drumskog saobraćaja. Nakon nekoliko mjeseci pohađanja nastave sa statusom redovnog učenika, škola je počela tvrditi da Slavko nema pravo na četverogodišnje školovanje kada su ga protivzakonito prestali ocjenjivati, a potom mu je onemogućeno prisustvo nastavi.

Unatoč takvom birokratskom i nehumanom tretmanu u odgojno-obrazovnoj ustanovi, Slavko sa željom da samo bude učenik i školuje se sa svojim vršnjacima, drugovima i drugaricama, odlazi svaki dan do škole, ali ne može ući jer su mu vrata zaključana.

Prema nalazima stručnjaka, Slavko je sposoban za praćenje redovne nastave, ali uz prilagođeni plan i program. Međutim, odgojno-obrazovni radnici njegove škole ne pokušavaju prilagoditi plan i program, čime ustrajavaju u nesavjesnom radu i Slavko gubi status učenika.

Odgojno-obrazovni radnici ne pridržavajući se osnovnih etičkih načela, odnosno slijepo primjenjujući radnje drugih kolega jer se niko od osam profesora nije usprotivio i tretirao Slavka jednako sa svojim drugovima i drugaricama i ocijenio ga za njegovo znanje, odnosno spriječio diskriminaciju učenika, čine krivično djelo nesavjesnog rada u službi, za šta je tužilac podigao krivičnu optužnicu protiv direktora, pedagoga i osam profesora.

Dok teče krivični postupak učenik Slavko putem pravnog zastupnika tužio je Javnu ustanovu Srednjoškolskog centra Rudo i Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske (RS) za povredu prava na jednako postupanje (diskriminaciju), a što je regulisano ustavom, važećim zakonima, ali i konvencijama koje smo kao država potpisali i obavezali se da ćemo poštovati.

U septembru 2019, Okružni sud u Istočnom Sarajevu potvrdio je prvostepenu presudu Suda u Višegradu i time na istorijski način presudio da su krivi Srednjoškolski centar Rudo i Ministarstvo prosvjete i kulture RS zato što su na početku školske godine 2016/2017 bez donošenja važećeg formalnog akta uskratili pravo Slavku da pohađa nastavu i propustili mjere inkluzije.

U martu 2020. godine, pola godine kasnije od istorijske presude za diskriminaciju, sudija g. Osman Rahmanović donosi iznenađujuću presudu u krivičnom procesu i oslobađa odgovornosti odgojno-obrazovne radnike Srednjoškolskog centra Rudo, a Slavko ponovno podnosi tešku stigmu i često ponavljanju laž, gdje sistem svaljuje krivicu na njega umjesto na nesavjestan rad odgovornih osoba.

Bojan Bajić, javni zastupnik učenika Slavka, je kazao nakon prvostepene presude sudije g. Osmana Rahmanovića da je presuda skandalozna, najavivši tada da će biti pokrenuto istraživanje cijele karijere pomenutog sudije i biti sačinjen njegov reputacioni profil.

Dok stižu informacije o ponašanju i propustima sudije g. Osmana Rahmanovića koji prvostepenom presudom ne dozvoljava da se individualizira krivica onih koji krše Zakon o srednjem obrazovanju Republike Srpske, a zaduženi su za njegovu implementaciju, ostaje pitanje da li krivci imaju ime i prezime.

„Sud gubi iz vida da je oštećeni upisan kao redovan učenik, ali da je ostao neocijenjen, zbog čega gubi status učenika, što je protivno Zakonu o srednjem obrazovanju i vaspitanju“, navodi se u žalbi Tužilaštva na presudu g. Osmana Rahmanovića.

Kolege sudije Rahmanovića u Osnovnom sudu u Višegradu i Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu su već prethodno presudili u građanskoj parnici da su krivi Škola i Ministarstvo za diskriminatorski odnos prema Slavku, što je sasvim logično i u skladu sa obrazovnim dokumentima i svim konvencijama.

Nestručno i nezakonito

Međutim, sudija g. Rahmanović ne smatra da su ljudi sa imenom i prezimenom krivi što ne ocjenjuju Slavka i u konačnici oduzimaju mu pravo da bude učenik. Da bi pokazali apsurdnost ovih zaključaka sudije g. Rahmanovića, navest ćemo jedan primjer radi usporedbe. Pješaka na pješačkom prelazu udari autobus. Pješak zadobija teške povrede, odnosno trajni invaliditet od siline udara. Na obližnjoj kameri je zabilježeno da je vozač autobusa prošao kroz crveno svjetlo na semaforu, a sudski vještak je potvrdio da je kočioni sistem na autobusu bio ispravan i da je prolazak kroz crveno svjetlo uzrokovan nemarom vozača. Svi dokazi su izvedeni na suđenju. Znači, pješak se nalazi na pješačkom prelazu, vozač prolazi kroz crveno, ljekarski nalaz o stepenu povreda i tako dalje. Sud u građanskoj parnici presudi u korist pješaka i osudi firmu da nadoknadi štetu pješaku. I onda kada u krivičnom postupku treba osuditi vozača autobusa na zatvorsku kaznu, desi se čudo da krivični sudija presudi da nije kriv vozač što je prošao kroz crveno svjetlo. Postavlja se pitanje zašto vozač nije kriv?

Isto tako je logično pitanje zašto u presudi sudije g. Rahmanovića nisu krivi rukovodstvo i obrazovni radnici i zašto on kontrira svojim kolegama sudijama koje su već pravosnažno potvrdile da su Škola i Ministarstvo počinili diskriminaciju. Da bi sudija g. Rahmanović nekako ‘pokrio’ svoju čudnu presudu, morao je otići i korak dalje od oslobađanja vozača od odgovornosti, u ovom slučaju su na mjestu vozača bili prosvjetni radnici, i prethodno presuditi da učenik Slavko nije imao zakonsko pravo na inkluziju i školovanje. Na taj način je pokušao osloboditi odgovornosti i obrazovne institucije i prosvjetne radnike, a faktički ponovo optužiti Slavka i roditelje jer su htjeli pravo na školovanje.

Ovakva tumačenja višegradskog sudije g. Rahmanovića su novi stepen diskriminacije u BiH, jer se pokušalo presuditi da djeca sa različitim potrebama nemaju zakonsko pravo na školovanje, što u modernom svijetu faktički predstavlja pravo na život dostojan čovjeka, a što je teži oblik diskriminacije od situacije kada institucije ‘samo’ krše propise.

Zašto je takva presuda sudije g. Rahmanovića nije jasno ni Tužilaštvu koje ulaže žalbu, ali ni Sudskom vijeću iz Okružnog suda u Istočnom Sarajevu.

Nakon razmatranja žalbe, ali i odgovora odbrane direktora, pedagoga i osam profesora, Okružni sud u Istočnom Sarajevo ne dopušta da se nastavi kršenje Slavkovih prava kao učenika i sprječava još jedan apsurd sistema. Okružni sud u Istočnom Sarajevu vraća nadu da je moguće da nesavjesnost odgojno-obrazovnih radnika ipak bude kažnjena.

Sud u Istočnom Sarajevu obara presudu sudije Rahmanovića i zaključuje da je potrebno ponovo provesti dokaze i izvršiti svestranu ocjenu istih, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, zatim dati razloge zašto se opredjeljuje za prihvatanje određenih dokaza odnosno neprihvatanje jer to sve nije urađeno u presudi koju potpisuje sudija g. Rahmanović, odnosno prekršen je postupajući Zakon.

Presuda sudije g. Rahmanovića, kako to zaključuje drugostepeno Sudsko vijeće, ne daje kvalitetno obrazloženje na osnovu čega bi se utvrdilo da direktor, pedagog i osam profesora jesu ili nisu počinili krivično djelo. 

Iako je Sud u Istočnom Sarajevu postupio u skladu sa zakonskim propisima i opravdao ulogu postojanja dolazimo do pitanja zašto je sudija g. Rahmanović donio presudu koja je u potpunosti u suprotnosti sa relevantnim zakonima, diskriminišuća, dokazi nisu objektivno ocijenjeni, nije obrazloženo zašto ne postoji krivično djelo, odnosno napravljen je cijeli niz propusta.

Ne sumnjajući u pravno znanje sudije g. Rahmanovića ipak sumnjamo da je riječ o ciljanom otezanju postupka odnosno mogućnosti da neko od osoblja Srednjoškolskog centra Rudo ode u “zasluženu” penziju dok čeka hoće li biti kažnjen ili ne, a u vezi već dokazanog diskriminatorskog odnosa prema učeniku Slavku.

Bojan Bajić je izjavio nakon drugostepene presude: ”Sudija Osman Rahmanović je na veoma sumnjiv način donio oslobađajuću presudu, jer je napisao tako nelogično i nestručno obrazloženje presude, pa javnost sa pravom može sumnjati da u ovakvoj ‘nestručnosti’ postoji rizik od neprimjerenih utjecaja sa strane u vidu rizika od korupcije. Smatram da je ovaj rizik od korupcije koji je predviđen Strategijom za borbu protiv korupcije, dovoljan osnov da nadležni organi pokrenu istragu protiv pomenutog sudije i provjere šta se krije iza ‘nestručnosti’ sudije. Naivan je svako ko misli da je sudija iz čistog mira napisao nestručno obrazloženje i donio oslobađajuću presudu pored tako očiglednih dokaza. Što se tiče pravde u slučaju učenika Slavka, ona iako je spora ipak je dostižna. U mjeri u kojoj Slavko čeka pravdu i sve navedene opstrukcije i otezanja, u toj istoj mjeri prosvjetni radnici koji nisu spremni da priznaju svoj grijeh moraju da se pripreme za novi ciklus višegodišnjih svjedočenja i povlačenja po sudu, što u neku ruku predstavlja namirenje patnje koju je proživio, a i dalje proživljava jedan nevini dječak“. 

Na kraju ipak poklanjamo vjeru da će Sud u Višegradu provesti dokaze u skladu sa Zakonom, da će obratiti pažnju na neprofesionalizam i nestručnost sudije Rahmanovića, te donijeti presudu koja će makar malu satisfakciju donijeti učeniku tako grubo povrijeđenom od strane njegove škole. Sve ćemo pratiti i izvještavati sa nadom da doprinesemo da se stane u kraj diskriminaciji, kršenju važećih zakona, većoj odgovornosti ljudi iz sistema, ali i ujednačavanju sudske prakse.

Dok čekamo nove presude, vjerujući da je pravda spora, ali ipak dostižna, podsjetimo da se u svijetu konstantno podiže javna svijest o autizmu. U aprilu se obilježava “Mjesec svjesnosti o autizmu” sa ciljem da se ova skupina uključi u normalan rast i razvoj sa svojim vršnjacima kako u školskim, tako i vanškolskim programima, a mi se u ovom trenutku borimo da dokažemo da je jedan dječak iz Rudog imao pravo da sjedi u školskoj klupi.

 

 

 

 

 

Vezani članci

Podijelite ovaj tekst

Facebook
Twitter
LinkedIn

Istaknuti slučajevi

Vijesti

O nama

Etika.ba je portal namijenjen stručnoj javnosti koja je zainteresovana za više standarde etike i usklađenosti propisa u poslovnom sektoru, sistematsko i objektivno praćenje sudskih, upravnih i drugih postupaka a kako bi osigurali fer i pošten tretman prema svim akterima na tržištu BiH. U javni prostor donosimo analize o konkretnim slučajevima s posebnim fokusom na poštivanje etičkih standarda prilikom vršenja javne dužnosti a čime doprinosimo ispunjavanju misije Etika.ba

Copyright ©2020 Etika.ba ® Sva prava zadržana.