Kao što smo najavili u prethodnom tekstu, Etika.ba je nastavila sa istraživanjem načina funkcionisanja poreskog sistema i zatražila dostavljanje informacija od strane nadležnih organa za provođenje poreskih zakona i politika u Bosni i Hercegovini. Naš cilj je, između ostalog, utvrditi nivo transparentnosti i integriteta djelovanja finansijskih institucija naše države i ujedno informisati poreske obveznike o njihovim pravima i obavezama. Da bi postigli taj cilj, za početak nas je zanimalo kako poreske uprave procjenjuju i/ili utvrđuju poresku osnovicu. (Interesantno je napomenuti da strana zakonodavstva uglavnom koriste termin „procjena poreske osnovice“ sa napomenom da se ona nikada ne može u potpunosti tačno „utvrditi“ postojećim metodama pa se zbog toga samo „procjenjuje“.)
26.11.2021. godine je Korekt d.o.o. poslao zahtjeve za pristup informacijama sljedećim institucijama:
Poreska uprava FBiH
Poreska uprava RS
Poreska uprava BD
Posebno nas je zanimao jedan od mogućih pet (5) metoda razrezivanja poreza. Dakle, postoji više prihvaćenih metoda na osnovu kojih se poreznom obvezniku može procijeniti poreska osnovica po kojoj će morati platiti određenu poresku obavezu. Jedan od njih je direktni metod, tj. kada poreski obveznik sam podnese poresku prijavu poreskoj upravi. Drugi metod je indirektni, kada za poreskog obveznika neko drugi (npr. poslodavac za radnika) podnese poresku prijavu. Metoda upoređivanja ili takozvane perifikacije se koristi kada poreski organ upoređuje poreske obveznike koji se nalaze u sličnim prilikama pa na osnovu toga odredi poresku osnovicu. Administrativni metod (terenska kontrola i/ili vještačenje, itd.) je metod kojeg poreska uprava provodi kada smatra za potrebnim provjeriti da li je poreska prijava istinito podnesena. Ovaj metod uglavnom ima razrađena pravila u zakonskim i podzakonskim aktima, pa tako postoje pravila vještačenja knjiga, pravila terenske kontrole, kancelarijske kontrole itd.
Nama najzanimljivijia metoda razrezivanja poreza jeste indicirana metoda, tj. ona metoda koja je zasnovana na indicijama (pretpostavkama). Zašto nam je ova metoda najzanimljivija? Zbog toga što je ona najstarija i najneodređenija od svih navedenih, a kako za sada izgleda, u potpunosti je na diskrecionoj volji poreskih službenika kako će je provoditi. A gdje god ima previše prostora za diskrecionu procjenu, postoji i prostor za manipulaciju.
Prije nego smo krenuli dati sopstveni komentar na temu korištenja indicija i provođenja indicirane metode, pitali smo gore pobrojane poreske uprave da nam dostave sljedeće informacije:
- Da li ste internim uputstvom ili drugim aktom definisali šta se podrazumijeva pod indicijama i način korištenja indicija u svrhu razrezivanja dodatnih poreza poreznim obveznicima? Ukoliko jeste, molimo vas da nam dostavite dokument ili link na isti ukoliko je javno objavljen. (RS, FBiH, BD)
- Da li porezni inspektori imaju edukacije na temu načina korištenja indicija u svrhu razrezivanja dodatnih poreznih obaveza? Ukoliko da, koliko često? (RS i FBiH)
Nakon više od 2 mjeseca čekanja na odgovore, uputili smo i urgencije za dostavljanje istih, te nam je obećano da će odgovor uskoro uslijediti, a mi smo u međuvremenu odlučili dati sopstveno shvatanje toga šta su indicije i kako se ova metoda procjene poreske osnovice odvija u praksi, ostavljajući poreskim službenicima prostor da nas isprave ako griješimo.
Šta su indicije?
Teorija kaže da se riječ indicija u latinskom jeziku koristila kao pojam za “znakove” ili pojam kojim “se nešto ističe”. Indicije su „Okolnosti koje ukazuju na to da je moguće da neka činjenica postoji, ali ne i da ona zasigurno postoji.“ Koliko god indicije bile brojne, one samo pokazuju da stvar može biti, a ne da je bila. (…) Treba napomenuti da je utvrđivanje činjenica putem indicija u procesnoj teoriji prihvaćeno stajalište, da je to posebna vrsta ocjene dokaza i da indicije nisu dokazna sredstva i logika ne jamči apsolutnu sigurnost indicijalnih zaključaka. Ona upozorava na to da su ti zaključci samo relativno sigurni.
Sada kada znamo šta su indicije (pretpostavke), shvatamo da metoda zasnovana na indicijama ne daje vrlo pouzdan rezultat o poreskoj osnovici. Ako indicije samo naslućuju postojanje nečega, onda bi indicijalna metoda samo naslućivala postojanje neke poreske osnovice. Postavlja se pitanje: Da li je pravedno da poreski obveznik na osnovu „naslućivanja“ poreske osnovice plaća poresku obavezu?
Ilustraciju toga šta znači indicijarna metoda daju nam primjeri iz prakse. Kako je indicijarna metoda jedna od najstarijih (ako ne i zastarjelih), najbolje primjere upravo vidimo iz XVIII/XIX vijeka kada je ova metoda i nastala:
Nekada se poreska obaveza utvrđivala prema broju dimnjaka i prozora na kući indicijarnom metodom – metodom pretpostavke na osnovu posmatranja. Primjerice, u Engleskoj se tako na nekim kućama mogu vidjeti zazidani prozori koji su rezultat legalnog načina sakrivanja porezne osnovice (legalno izbjegavanje plaćanja poreza). U Amsterdamu se porez plaćao na širinu kuće, stoga je oporezivanje utjecalo na samu arhitekturu građevina na način da su se radile uske, a visoke kuće. Ili, primjerice, u Brazilu se plaćao porez na crkve čija je izgradnja dovršena, a pojedinci su se tako dosjetili načina te ostavili jedan od tornjeva u nedovršenom stanju kako ne bi bilo porezne osnovice, a potom ni porezne obveze. U novije vrijeme grčka je vlada u okviru poreza na luksuz uvela i oporezivanje bazena. Helikopterom su snimani bogati dijelovi Atene kako bi se utvrdila porezna osnovica koja je u nekim slučajevima vidljiva samo iz zraka.
Slučaj iz naše bosanskohercegovačke prakse pokazuje kako poreski službenici na osnovu slobodne procjene, bez ikakvog zakonskog uporišta, poreznom obvezniku traže ovjeravanje ugovora o pozajmici u općini i poreskoj službi da bi isti smatrali valjanim. Iako je poreski obveznik isticao da Zakon o obligacionim odnosima, niti bilo koji drugi zakon, ne traže takav uslov za valjanost ugovora, poreski službenici su ga ipak ocijenili kao pravno nevaljalim i pozajmljeni novac smatrali prihodom od „druge djelatnosti“ na kojeg je poreski službenik trebao platiti dodatno razrezan porez od preko 80 000 KM. Interesantno je da se radi o slučaju u kome je ministarstva finansija suprotno sopstvenom mišljenju kojeg je izdalo ovom poreskom obvezniku prije nego je inspekcija i nastupila, donijela drugostepeno rješenje u kojem je podržala stav poreskih službenika i poreskom obvezniku razrezala dodatni porez. (za više informacija vidi presjek slučaja ispod)
Dakle, problem oko primjene indicijarnog metoda, metoda zasnovanog na pretpostavkama je izgleda mnogo veći nego što smo i mislili. Ne radi se samo o tome kako urediti granice slobodnog procjenjivanja faktičkog stanja, već i kako zaustaviti dalje slobodno tumačenje već jasno utvrđenih zakonskih odredbi.
Kako nismo dobili odgovore od poreskih uprava o tome kako poreski službenici (pr)ocjenjuju indicije, pokušali smo pronaći odgovore u našim zakonima, pa tako:
Zakon o poreznoj upravi FBiH kaže da porezna uprava i njeni zaposlenici imaju pravo da utvrđuju poreznu obavezu na osnovu (…) korištenja indicija kao dokaza. (član 7. u vezi sa članom 67.)
Zakon o poreznoj upravi RS kaže da u određivanju tačne obaveze obveznika za vrijeme kancelarijske, odnosno terenske kontrole poreska uprava ima ovlaštenje da koristi činjenice na osnovu indicija s tim da se takve činjenice imaju smatrati informacijama. (član 26. u vezi sa članom 85.)
Da zaključimo, dok je u FBiH sporna i sama definicija indicija, RS i BiH su barem zakonski konkretizovali da indicije nisu i ne mogu biti dokazi sami po sebi, već se smatraju izvorom informacija.
Postavlja se pitanje, kako indicije u jednom dijelu države vrijede kao dokazi dok se u drugom tretiraju samo kao informacije?
Kojim postupkom porezni službenici izvode činjenice iz indicija? Koji je stepen uvjerenja potreban da bi se zaključilo da je činjenica izvedena na osnovu indicija istinita? Da li postoje pravilnici koji poreznim službenicima pobliže objašnjavaju kako skupiti dovoljan broj relevantnih dokaza na osnovu kojih treba da utvrde poreznu osnovicu? Ako postoje, da li se osvrću na pojam indicija koje su katastrofalno različito definisane u navedenim zakonima? Ovo su neka od pitanja na koja bismo željeli dobiti odgovore od poreznih uprava, i obraditi ih u nekom od narednih tekstova.
Privrednici koji su se suočili sa subjektivnim i diskrecionim pravima poreskih službenika u razrezu dodatnih poreskih obveza na bazi indicija najbolje znaju koliko je ova oblast siva zona politike prikupljanja poreza u BiH, te koliko je ova siva zona plodno tle za razvoj korupcije i drugih neprimjerenih pojava. Sve ovo ima destimulativan efekat na onaj dio privrede koji razvoj posmatra kroz transparentno i odgovorno poslovanje uz poštivanje svih zakona i propisa.
♦♦♦
Slučaj iz prakse
Tokom dosadašnje analize poreznih predmeta naišli smo na slučaj u kojem su Porezna uprava u jednom kantonu i Federalno ministarstvo finansija zaključili da ugovor o pozajmici kojeg je zaključio vlasnik sa svojim društvom nije vjerodostojan poslovni događaj zato što ugovor nije ovjeren u Općini, a niti u Poreznoj upravi, pa da se zbog toga može raditi samo o prihodu poreznog obveznika od druge djelatnosti a ne o pozajmici. Porezni obveznik je uložio tužbu sudu u kojoj je naveo da mu tokom inspekcijskog nadzora nije data prilika da se izjasni o prirodi ugovora. Tužitelj (porezni obveznik) je naveo i činjenicu da je još prije dolaska samog inspekcijskog organa zatražio mišljenje Ministarstva finansija o načinu zaključivanja ovakvog ugovora o pozajmici i obračunavanju poreza na isti. Tužitelj je naveo i to da u zapisniku o inspekcijskom nadzoru stoji da tužitelj nije ostvario dobit u toku svog poslovanja te da je utvrđen porez na dobit shodno Zakonu o poreznoj dobiti i Pravilnika pod pretpostavkom da se tužitelj odrekao pozajmice te da za takvo što nije bilo uporišta niti jednog dokumenta. Tužitelj navodi kao dokaze ugovore o pozajmici i anekse na ugovore te vještačenje stalnog sudskog vještaka iz oblasti finansija uz već postojeće mišljenje ministarstva finansija o istoj stvari.
Sud je razmatrajući tužbu poreznog obveznika zaključio da je tužba osnovana i da je došlo do nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja od strane porezne uprave i nadležnog ministarstva finansija. Sud je naglasio da u obrazloženju pobijanih rješenja uopće nije cijenjen kao dokaz Mišljenje ministarstva finansija koje datira još iz perioda prije inspekcijskog nadzora. Sud naglašava da je Ministarstvo finansija propustilo odgovoriti tužitelju na sve navode iz njegove pritužbe što sam odgovor ministarstva čini nepravilnim i nezakonitim. Sud također navodi da se odluka o utvrđivanju dodatne porezne obaveze od preko 80 hiljada KM mora ponovo razmotriti u ponovljenom postupku u kojem će porezna uprava biti dužna da vodi računa o svim navodima koje je tužitelj osnovano navodio u tužbi, te da cijeni sve prethodno dostavljene dokaze kao i dodatno dostavljeni dokaz sudskog vještaka finansijske struke.
♦♦♦
Ukoliko poreski obveznici imaju informacije i primjere iz prakse koji bi doprinijeli javnoj raspravi na ovu temu, mogu nas kontaktirati putem telefona +387 (0) 33 869 627 ili na e-mail adresu: info@etika.ba, a portal Etika.ba će pažljivo štititi anonimnost svakog privrednog subjekta koji takva saznanja saopšti.
♦♦♦
