U prošlom tekstu u okviru serijala Balkanski tip prevare na IT sceni u BiH smo najavili da ćemo pisati o neetičkim tehnikama koje se koriste da bi se prolongirala ili izbjegla poslovna ugovorna obaveza, te kako tome pogoduje tromost sudova i drugih nadležnih organa, kao i rascjepkanost krivičnih i parničnih procesa. Dodatno ovome, u međuvremenu smo dobili reakcije dijela IT zajednice u BiH u vezi neprovođenja Etičkog kodeksa u BIT Alijansi, pa ćemo u ovom tekstu govoriti paralelno o ova dva aspeka poslovne etike u BiH, u okviru dva podnaslova.
Neetičke tehnike izbjegavanja ugovorne poslovne obaveze
Slučaj sa nepotpisanim mjenicama između Partnera B i Notara, a na štetu Partnera A, o čemu smo pisali u prethodna četiri nastavka, donio je dosta pouka u vezi generalnog stanja poslovnog povjerenja na tržištu, te testirao mogućnost pravnog poretka u BiH da garantuje ugovorne poslovne obligacije.
Partner A, koji je prodao udio u firmi u kojoj je bio osnivač, nije smatrao da postoji rizik u vezi isplate prvih 75% ugovorne cijene, jer se radilo o avansnoj uplati. Ostatak od 25% uplate čije je dospijeće bilo definisano nakon 18 mjeseci, bilo je garantovano ugovorom kao validnim sredstvom u obligacionim odnosima, a dodatno tome je Partner B kao kupac pružio dodatne garancije kroz dostavljanje ‘potpisanih’ mjenica.
Partner A je profesionalac i ekspert u oblasti informacionih tehnologija, dok oblast pravne države i obligacija nije njegov domen ekspertize, izuzev zdravorazumskog rezonovanja i vlastite negativne percepcije o radu svih državnih službi, prilikom čega je skoro svima u BiH jasno da svaka obaveza koja je prolongirana sa sobom nosi veliku dozu zebnje i rizika. Iako većina poslovnih ljudi u BiH ne znaju baš tačno objasniti sve aspekte neefikasnosti pravnog sistema, ali opšta klima u svim sferama društvenog života stvara takav osjećaj. Jedino oni koji su prošli kroz iskustvo prevare i pokušali da pravdu zadovolje kroz pravosuđe mogu steći konkretno znanje i uvid u sve zamke pravne države, mada je tada već kasno i takvo iskustvo sa sobom nosi finansijske gubitke, ali takođe psihičke i druge zdravstvene posljedice.
Na takvim polaznim pozicijama, prosječan poslovni čovjek u BiH, uglavnom nedovoljno svjestan okruženja u kojem živi i posluje, opredijeli se da angažuje advokata i da sve poslove obavi kod nadležnog javnog organa-notara, smatrajući da potpisivanje i ovjeravanje ugovora, kao i definisanje dodatnog instrumenta osiguranja kao što su mjenice, donosi željenu sigurnost. Tako je uradio i Partner A. Međutim, kada je na površinu izašla činjenica da se u zapečaćenoj koverti nalaze nepotpisane mjenice, te da Partner B odbija da dostavi iste, logično se u tom trenutku pažnja usmjerava ka sudu.
Bez obzira što Partner B odbija da dostavi potpisane mjenice koje je ugovorom bio obavezan da dostavi, Partner A u tom trenutku i dalje nema razloga za veliku brigu, jer smatra da je ugovor jasan i nedvosmislen, te da neće biti nikakav problem na sudu dokazati potraživanje, na osnovu čega će sud donijeti presudu o prinudnoj naplati. Ovo razmišljanje Partnera A je tačno, Sud će sa vjerovatnoćom od 99.99% presuditi u korist Partnera A, jer u stvarnosti ne postoje kontra argumenti koji bi mogli dovesti ovu ugovornu obavezu u pitanje.
Ali, svi znamo da u BiH uvijek postoji riječ ‘ali’, Partner A nije u tom trenutku bio svjestan koliko dugo može trajati proces do donošenja pravomoćne presude od strane Suda. Nakon što se podigne tužba za naplatu potraživanja, proces na Sudu, a bavićemo se praksom Suda u Sarajevu, obzirom da se događaj sa mjenicama i desio u Sarajevu, izgleda kako slijedi.
Oštećeni podnosi tužbu Sudu. Bez obzira da li uz tužbu tražite neku hitnu (privremenu) ili sudsku mjeru osiguranja kojom bi Sud na neki način spriječio onoga koji Vam duguje da Vaša sredstva potroši u druge svrhe, popularno nazvano ‘sprečavanje dužnika u čišćenju računa’, tužba prolazi kroz prvostepeni proces pred jednim sudijom koji donosi prvostepenu presudu. Ukoliko dužnik uzme prosječno vještog advokata, koji raznim advokatskim tehnikama zna da odugovlači proces, onda na prvostepenu presudu čekate u prosjeku 2 godine.
Nakon toga, dužnik koji Vam duguje novac, ulaže žalbu na prvostepenu presudu, o kojoj odlučuje Kantonalni sud u kojem će o žalbi odlučivati vijeće od tri sudije. Iskustva o vremenu čekanja drugostepene presude u Sarajevu su različita. Po najvećem broju mišljenja, čekanje na drugostepenu presudu će trajati minimalno 3 godine, iako iskustva govore da se na istu može čekati čak 5 ili više godina. Ukoliko imate sreće Kantonalni sud će potvrditi prvostepenu presudu u Vašu korist i tada presuda postaje pravomoćna.
Ako ste i dalje dobrog zdravlja i živaca, nakon prvih 5 do 7 godina čekanja, vjerovatno još uvijek nije došlo vrijeme za radost. Tek tada se pokreće drugi sudski postupak, koji se naziva izvršni postupak, u kojem pokrećete proces naplate svog potraživanja. Pošto u Sarajevu iskustva govore da se ona gore pomenuta hitna mjera osiguranja koja sprečava dužnika da ne ‘počisti račune i imovinu’ skoro uvijek i redovno odbija od strane suda, a ona druga sudska mjera se odobrava u iznimnim i rijetkim situacijama, pa se oni koji istu dobiju mogu smatrati srećnicima, tako da je bolje ne gubiti vrijeme na dobijanje ovih mjera jer i to odvlači dodatnih nekoliko mjeseci.
Nakon 5 do 7 godina, kada je dužnik već odavno ‘počistio račune’, nađete se u situaciji da imate presudu, ali nemate od čega da se naplatite. U situaciji kada je Vaš dužnik i dalje moćan i platežno sposoban, gdje nemate problem od čega ćete se naplatiti, tada postoje druge pravne zavrzlame u vezi naplate. Obično takvi platežno moćni dužnici imaju mogućnost da uzmu vrhunske advokate koji su posebno spretni u razvlačenju sudskih postupaka. Treba napomenuti da na zapadu nije moguće tako lako neosnovano razvlačiti postupke, jer su advokatski i sudijski etički kodeksi jaki i strogo se primjenjuju. Tada se najčešće zna desiti da onaj drugostepeni Kantonalni sud vrati prvostepenom sudiji presudu na doradu obrazloženja, ili da uzme u obzir neki dokaz ili argument na drugačiji način ili može čak vratiti postupak na sami početak.
U toj situaciji ukoliko se nakon 5 do 7 godina postupak vrati na početak, računajte na dodatnih 5 do 7 godina prije nego što ugledate svijetlo pravde. U ovoj situaciji Vi čekate već oko 10 godina. Za ovo vrijeme se poslovne okolnosti, zdravlje i godine toliko mijenjaju da je nemoguće pretpostaviti da li će naplata uopšte biti moguća i kakvog će smisla imati. Bolji poznavaoci prilika kažu da i kad krenete u izvršni postupak naplate, svi sporovi preko 30.000 KM imaju pravo da idu na reviziju Vrhovnog suda. To znači, da Vi krećete u izvršni postupak, jer revizija ne zaustavlja izvršenje, ali oni iskusni advokati koje smo gore pomenuli, osiguraju da Vrhovni sud skoro ekspresno prihvati reviziju i vrati proces na početak i time Vas pretekne u izvršnom postupku u koji ste bili krenuli da se napokon naplatite.
U ovakvim situacijama je besmisleno razmišljati da li se proces odugovlači na 12 ili 15 ili više godina. U razvijenom poslovnom svijetu bi se ovako čisti sporovi trebali rješavati za 3 ili 6 mjeseci, jer održivo poslovanje zahtijeva da se održi stabilan i pravovremen tok prihoda. Sve preko toga gubi smisao. Tromost pravosuđa u BiH koje godinama razvlači privredne sporove, obesmišljava pokretanje istih, a pri tome se trebaju investirati dodatna značajna sredstva u troškove advokata, sudskih taksi, vještaka i drugih vezanih troškova. Za svo to vrijeme, dužnik je u povoljnijoj i finansijskoj i psihološkoj situaciji od Vas koji potražujete sredstva putem Suda. Dužnik i dalje obrće Vašim sredstvima, a Vi konstantno dodatno trošite sredstva na sudske troškove, uz svu neizvjesnost u uspješan ishod, a kako je gore objašnjeno.
Proizilazi zaključak da je prva i bazična neetična tehnika izbjegavanja ugovornih obaveza, ustvari sami čin ugovaranja. Stara narodna mudrost kaže da ugovor ne može nikad biti loš, koliko mogu biti loši ugovarači. Na zapadu se nepoštivanje ugovora vrlo brzo i efikasno kažnjava, pa se onom dužniku koji ne poštuje ugovor ne isplati da se ‘igra’ sa pravosudnim sistemom. U BiH je suprotno, neetičan ugovarač može npr. pristupiti ugovaranju posla tako što Vam ponudi vrlo dobre razne odredbe u ugovoru i obeća Vam dobre rokove plaćanja i sl. Međutim, problem nastaje kada saznamo da je neetični ugovarač unaprijed računao na to da neće poštovati ugovor, te da će zloupotrijebiti tromost pravosuđa u BiH. Ukoliko ste neoprezni ili neiskusni u vezi ovih sudskih procesa, pristaćete na recimo dobre uslove koje Vam budući dužnik nudi, ne znajući u tom trenutku da je dužnik već smislio plan o plus 5 ili plus 10 ili čak plus 15 godina koliko će Vam trebati da dođete do pravomoćne presude.
Na ovaj način pojedini neetični biznismeni udruženi sa pojedinim verziranim neetičnim advokatima stvaraju poslovni pakao za neoprezne i nedovoljno svjesne poslovne ljude koji u biznis ulaze sa pozicija integriteta i povjerenja.
Reakcije IT zajednice na neprovođenje Etičkog kodeksa u BIT Alijansi
U prethodnom četvrtom tekstu smo objavili analizu postupanja Upravnog odbora BIT Alijanse po podnijetoj prijavi kršenja Etičkog kodeksa, koju je podnio Partner A protiv Partnera B kao člana Upravnog odbora, prilikom čega je tražio da se Partner B razriješi iz Upravnog odbora zbog narušavanja ugleda BIT Alijanse.
Pokazali smo u analizi da je postupanje Upravnog odbora BIT Alijanse sa prijavom bilo nekredibilno, kako u vrijednosnom smislu, tako i u proceduralnom smislu. Međutim, razgovor sa predstavnicima IT zajednice koji nisu učestvovali u samom procesu odlučivanja pokazuje da primjena Etičkog kodeksa nije isključivo pitanje tumačenja napisanih odredbi, već da su korijeni nepostupanja znatno dublji, čak i kulturološki.
Naime, opšti stav svih naših sagovornika u vezi Partnera B i skandala u vezi sa mjenicama, jeste da je ponašanje Partnera B nedopustivo. Ovaj prvi stav je ohrabrujući kada se razmišlja o nivou izgrađene poslovne kulture u BiH, te da je većinska poslovna kultura takva da se data riječ u ugovoru mora poštovati, kao i da je nedopustivo da se svjesno ide u obmanjujuće sudske procese kako bi se povjerilac iscrpljivao kroz sudske postupke, dok ne odustane od značajnog dijela svojih potraživanja, po principu ‘bolje išta, nego ništa’.
Međutim, kada se razgovor dalje pomjeri na temu prijave kršenja Etičkog kodeksa, koju je Partner A podnio protiv Partnera B Sudu časti BIT Alijanse, onda se predstavnici IT zajednice počinju dijeliti u dva tabora. Jedan tabor, kojeg ćemo u ovom tekstu nazivati ‘proevropski’, stoji na stanovištu da Etički kodeks i Statut jasno definišu da ponašanje Partnera B narušava ugled Alijanse, te da je nedopustivo da isti sjedi u Upravnom odboru. Drugi tabor, kojeg ćemo u ovom tekstu nazivati ‘balkanski’, smatraju da nije bitno šta tačno piše u Etičkom kodeksu, jer je realnost na terenu drugačija i da su ti standardi u BiH neprimjenjivi.
Dok su stavovi proevropskog tabora jednostavniji za razumjeti, jer se u zapadnoj poslovnoj kulturi smatra da se odredbe Etičkog kodeksa ne donose fiktivno, te da se mora primjenjivati onako kako je napisano i definisano, balkanski tabor je već kompleksniji za razumjeti, jer se logika po kojoj se donose zaključci nalazi negdje između onoga što se javno promoviše i onoga kako se radi u praksi.
U tom smislu se počinje vrednovati i odluka Partnera A da prijavi kršenje Etičkog kodeksa. Proevropski tabor se pohvalno izjašnjava prema Partneru A, smatrajući da se tim činom razvijaju etički standardi poslovanja, dok balkanski tabor zbog toga počinje osuđivati Partnera A, tvrdeći da Partner A svojom prijavom narušava reputaciju Alijanse.
Ovdje ćemo malo zastati i analizirati metamorfozu balkanskog pristupa. Dakle, iz ugla balkanske poslovne prakse se smatra da se Partner B ponaša nedopustivo sa mjenicama, te da je Partner A žrtva. Ali, kada Partner A prijavi Partnera B zbog nedopustive poslovne prakse o kojoj se svi slažu, onda balkanski tabor počinje da sažaljeva i štiti onoga koji je učinio prekršaj, a počne osuđivati onoga koji je kao oštećeni izvršio prijavu. Tada se čak počinje tvrditi da Partner A narušava reputaciju Alijanse svojom prijavom, a ne Partner B koji se ponaša nedopustivo.
Kada kažemo balkanskom taboru da je Upravni odbor BIT Alijanse sam kriv za narušenu reputaciju organizacije zbog toga što nije kredibilno postupio sa prijavom, uzvraća se kontra tezom da je Partner A trebao imati razumijevanja i zaobići Alijansu sa svojom prijavom.
Razlozi kojim se nekredibilno postupanje Alijanse opravdava su otprilike sljedeći:
- Ukoliko bi se Etički kodeks primjenio, Partner B nije jedini koji bi po tom osnovu trebao napustiti organizaciju;
- Mi smo esnaf i logično je da se podržavaju pripadnici esnafa;
- Odluka o smjeni Partnera B iz Upravnog odbora bi dovela do zamjeranja sa istim;
- Kada bi se poštovalo sve što je u Kodeksu napisano organizacija bi se raspala;
- Partner A i vi koji pišete o ovom slučaju ne razumijete realnost na tržištu u BiH;
- itd.
Kada na ove argumente odgovorimo balkanskom taboru da nije Partner A bitan kao prijavitelj kršenja Etičkog kodeksa, već međunarodni standardi poslovanja gdje je pitanje reputacije od presudne važnosti za održivo poslovanje, zbog čega cijela industrija u BiH može biti izložena sankcijama i ograničenjima ako eskaliraju poslovni skandali, dobijamo odgovor da se ništa ne bi ni moglo saznati da je Partner A bio razuman i da je zaobišao Alijansu sa svojom prijavom.
Kada sublimiramo sva razmišljanja balkanskog tabora, to onda izgleda ovako:
”Usvajamo najbolje dokumente i na iste se javno pozivamo, uglavnom zbog stranaca koji to traže, ali zbog drugačije realnosti nismo u mogućnosti da radimo onako kako smo obećali, već najčešće moramo da radimo potpuno suprotno. Svaku prijavu kršenja Etičkog kodeksa moramo dočekati neprijateljski, jer bi kredibilno postupanje sa bilo kojom prijavom otvorilo Pandorinu kutiju. Zapravo, bez obzira šta je neko prekršio, veće turbulencije izaziva taj prijavitelj od samog prekršitelja. Svima nam je jasno da se u Evropi radi na potpuno drugačijim principima, ali bez obzira na to, prinuđeni smo da ‘guramo’ ovako dok može”.
Iz svega proizilazi da kultura nezamjeranja, pogrešno shvaćena esnafska solidarnost na uštrb kvaliteta i profesionalizma, tradicija fiktivnosti propisanog, kao i uvjerenje da se sistem i red na Balkanu nikad neće moći uspostaviti, sve zajedno proizvodi apatiju i letargiju u pravcu unapređenja standarda i obeshrabruje sve pojedince koji bi preuzeli liderstvo u ovom pravcu.
U tom kontekstu treba posmatrati i pojavu Partnera A kao prijavitelja kršenja Etičkog kodeksa u BIT Alijansi. Bez obzira kako se zove i preziva prijavitelj nepravilnosti, samo zbog toga što je odlučio da postane prijavitelj, na istog će se početi gledati sa nepovjerenjem i negodovanjem. Suprotno će se desiti sa prekršiteljem standarda, bez obzira što će se u uskim krugovima njegovo ponašanje možda i osuđivati, javno skoro niko se neće usuditi da pokrene pitanje odgovornosti.
Dva fenomena – jedna dijagnoza društva u Bosni i Hercegovini
Kada sagledamo gore opisana dva fenomena, tromo sudstvo kome su potrebne godine kako bi procesuiralo jedan slučaj, te balkanski tip razmišljanja koji promovira nezamjeranje sa neetičnim osobama, dolazimo do ključnog zaključka:
Tromo i neefikasno sudstvo je po svemu sudeći gorivo neetičnosti koje se kao zaraza širi društvom. Istovremeno, neetično ponašanje velikog broja pojedinaca predstavlja kamen temeljac tromog sudstva.
Brojni provedeni eksperimenti (jedan od njih je Zimbardov eksperiment) su pokazali da su osobe koje budu oslobođene odgovornosti za djela koja čine, spremne prekoračiti uzuse moralnog ponašanja te poduzeti korake koji direktno ugrožavaju druga lica. U društvu koje ima ekstremno trom i neefikasan pravosudni sistem, odgovornost za počinjeno djelo se relativizira i prolongira što dovodi do relaksiranja počinioca te, u skladu sa rezultatima eksperimenta, stvara idealne preduslove za rađanje sve većeg broja prekršioca zakona. Ova društvena devijacija dovodi do toga da neetično ponašanje zapravo postaje prepoznati društveni šablon koji se prihvata kao standard, prestaje se osuđivati pa čak, zahvaljujući činjenici da prevarne radnje prolaze nekažnjeno, postepeno postaje i sastavnim dijelom kulture društva.
Omasovljenje neetičnosti, s druge strane pravi sve veći broj prekršioca zakona koji završavaju na sve dužim listama čekanja pravosudnih organa. Jasno je da stvaranje dugih listi čekanja u pravosudnim organima dodatno pogoduje izbjegavanju odgovornosti što neminovno zatvara začarani krug koji kompletno društvo vodi u kolaps.
Želimo li zaustaviti točak koji kompletno društvo neminovno vodi u propast, moramo na prvom mjestu postati svjesni činjenice da je naša vlastita “balkanska” kultura zapravo glavni uzrok stanja u kome se cjelokupno društvo nalazi. Želimo li kao društvo krenuti naprijed, moramo shvatiti da prikrivanjem svakog neetičnog postupka dodajemo ulje na vatru, ohrabrujemo druge na činjenje sličnih postupaka i stvaramo sve veći broj sudskih sporova koji zatrpavaju pravosuđe i redove čekanja čine sve dužim.
Prihvatanje etičnog ponašanja kao temeljne vrijednosti i osuda svega što ne zadovoljava visoke etičke principe je dakle preduslov ozdravljenja cijelog društva.
*Net Consulting d.o.o. prati i analizira poslovne procese i prakse, sporne poslovne odnose, upravne i sudske postupke, te utvrđuje neregularnosti na štetu legitimnih poslovnih interesa klijenata. Ovaj tekst je objavljen uz saglasnost partnera A kao oštećene strane u ovoj situaciji. Net Consulting d.o.o. se uvjerio u istinitost svih navoda u tekstu kroz uvid u dokumentaciju i druge materijalne dokaze.
