Analiza slučajeva, izvještaji i kampanje u oblasti etike i usklađenosti.

Nije Milan Tegeltija kriv za sve! (PPS: 8.dio)

‘Deep justice’ fenomen u bh.pravosuđu

U prvoj sezoni u 7 nastavaka serijala ‘Poslovno-pravosudni skandal u BiH‘ objavljenih u 2019.godini, detaljno smo predstavili korupciono ponašanje Suda u Mostaru, koji je kršenjem svih zakona i Kodeksa sudijske etike bio u dosluhu sa jednom stranom u postupku, koju smo u serijalu anonimizirano predstavljali kao ‘domaći građevinac’, te istoj strani omogućio da bespravno od druge strane, koju smo anonimizirano predstavljali kao ‘međunarodna banka’, naplati više desetina miliona KM.

Istrajnost u korupcionom ponašanju Općinskog suda u Mostaru se posebno pokazala nakon presude Vrhovnog suda Federacije BiH, koji je poništio nezakonite presude nižestepenih sudova u Mostaru i preinačio presude sada u korist ‘međunarodne banke’. Tada je nastupila i obaveza Općinskog suda u Mostaru da provede protivizvršni postupak zapljene transakcijskih računa i imovine ‘domaćeg građevinca’. Za razliku od postupanja u korist domaćeg građevinca kada je Općinski sud Mostar provođenje izvršnog postupka završio u rekordnom roku od 30 dana, nakon preinačenja presude od strane Vrhovnog suda u korist Međunarodne banke, Općinski sud Mostar je odlučio da odugovlači postupak protivizvršenja. te ovo odugovlačenje traje sada već 26 mjeseci.

Cijelu hronologiju odugovlačenja, baziranu na egzaktnim podacima iz sudskog spisa, možete pročitati na ovom linku.

U nastavku serijala ćemo uključene parnične stranke i dalje oslovljavati putem pseudonima kako bi izbjegli marketing, s tim da ćemo stranu kojoj Sud u Mostaru ide na ruku i dalje nazivati: domaći građevinac, a stranu koju Sud diskriminiše ćemo nazivati: međunarodna banka.

♦♦♦

U osmom tekstu ćemo predstaviti analizu uzroka krize pravosuđa u BiH, sa posebnim osvrtom na fenomen “dubokog pravosuđa” (eng. deep justice). Sredinom 2019. godine, bh. javnost je opravdano bila fokusirana na dobro poznati skandal predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije, međutim, ovaj skandal otkriva tek vrh ledenog brijega oboljelog pravosuđa i može javnost odvesti u pravcu pogrešnog zaključka da se problem može jednostavno riješiti putem nekoliko smjena. Analiza pokazuje da niti jedna pojedinačna personalna promjena ne može riješiti ‘deep justice’ fenomen u BiH, već da se problem mora sagledati na nivou dubljih uzroka.

*Sintagma ‘Deep justice’ ili ‘Duboko pravosuđe’ je iskorištena u ovom tekstu kao odgovor na stanje drastične rasprostranjenosti korupcije i neprofesionalizma na svim nivoima pravosuđa u BiH, prilikom čega je višedecenijska korupcija stvorila cijele mreže korumpiranih sudija i tužilaca koji se međusobno podržavaju i presudno utiču na stvaranje korupcione kulture koja obavija skoro svaki pravosudni postupak. Takva korupciona kultura je prijetnja svakom pojedincu u pravosuđu koji bi se odvažio da se korupcionoj kulturi suprotstavi poštivanjem zakona i propisanih procedura.

U svijetu je odomaćen izraz ‘Deep state’ ili ‘Duboka država’, a poznata je i kao država unutar države, tj. oblik je tajne vlade koju čine skrivene ili prikrivene mreže moći koje djeluju neovisno od političkog vodstva države, u potrazi za vlastitim planom i ciljevima.

Bosna i Hercegovina je priličan svjetski fenomen u stepenu korumpiranosti pravosuđa, tako da korištenje uglađene zapadne terminologije o potrebi reforme pravosuđa u BiH stvara pogrešan dojam da je reformu moguće provesti kroz uobičajene zakonske zahvate prepisane sa zapada. Ovi termini i pristupi ni približno ne odgovaraju stanju stvari na terenu, tako da je potrebno da takav drastičan stepen kapilarne korumpiranosti pravosuđa koja je postala opšte prihvaćena norma ponašanja, usput stvarajući kulturu koja potpuno pasivizira i marginalizira nekorumpirane segmente pravosuđa, nazovemo adekvatnim nazivom: ‘Deep justice in B&H’.

♦♦♦

Slučaj korupcionog ponašanja Suda u Mostaru i analiza istog je na vidjelo izbacila različita devijantna ponašanja dubokog pravosuđa, pa ćemo u nastavku serijala identifikovati ključna obilježja i uzroke ovog fenomena koji devalviraju kompletno pravosuđe u BiH.

Odgovornost korumpiranih i pasivnih članova pravosuđa

Nesputano korupciono ponašanje dubokog pravosuđa u BiH uključuje dvije vrste ljudi: oni koji su se direktno materijalno okoristitli i oni koji bi trebalo da sprečavaju korupciono ponašanje, ali to ne čine.

Prva grupa ljudi su sudije i tužioci koji su se direktno materijalno okoristili u procesu donošenja nezakonitih odluka ili su provodili različita nemarna ponašanja kako bi pogodovali jednoj strani u postupku. Osobe iz ove grupe su prosto etički nekulturne i lako su objašnjiv fenomen. To su uglavnom ljudi lakog morala, sebične osobe koje ispred bilo kakvog principa i javnog interesa uvijek stavljaju svoj materijalni interes, te su spremne da pogaze svoju časnu dužnost kako bi ostvarili dodatni finansijski benefit. Ovakve osobe koriste laži bez ustezanja pa ih često možemo vidjeti kako se u javnosti predstavljaju kao ugledne ličnosti, pa čak nerijetko lažno ispoljavaju svoju privrženost npr. religiji i drugim humanističkim idejama, koje su nespojive s njihovim nemoralnim ponašanjem.

Drugu grupu ljudi sačinjavaju svi oni koji imaju dužnost da sprečavaju i istražuju neetično ponašanje prvih, kao što su krivični i disciplinski tužioci, ali koji uprkos tome, i kad nisu korumpirani, na razne načine istrajno štite prvu grupu. Ovakvo njihovo ponašanje nije lako shvatiti ni objasniti. Uzroci ovakvog indiferentnog stava vuku sociološke i kulturološke korijene. Sastavnice ovakve kulture na našem podneblju su suštinski anti-demokratske vrijednosti, mnogo ranije izgrađene i usađene u kolektivnu svijest, čak decenijama prije nego što je i formirana institucija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH. Ovaj argument se ne treba koristiti kako bi se amnestirala odgovornost VSTV-a za stanje u pravosuđu, već da bi se bolje razumjela kulturološka osnova koja za logičnu posljedicu ima ovakvo stanje u pravosuđu i ovakav VSTV koji nije na visini zadatka. Ovaj nedostatak ćemo u daljem tekstu nazivati pojmom “kulturološki defekt”.

Izdvojićemo samo dio pojavnih oblika koji karakterišu ovaj kulturološki defekt:

a) savijanje pred svim oblicima političkih autoriteta, na uštrb demokratske borbe za svoja prava;
b) kultura nezamjeranja i netalasanja uzrokovana strahom ili nezainteresovanošću;
c) kolektivni način razmišljanja i donošenja odluka, na uštrb individualne odgovornosti i hrabrosti;
d) izbjegavanje vlastite odgovornosti uz izgovor da je cijeli sistem truo;
e) pogrešno shvaćena tzv ‘esnafska solidarnost’ među sudijama, tužiocima i advokatima kroz podršku kriminalizovanim ‘kolegama’, na uštrb kvaliteta i integriteta profesije;
f) neprijateljski stav prema prijaviteljima nepravilnog postupanja;
g) prilagođavanje lošem okruženju kroz izdaju vlastitog profesionalnog digniteta i poštenja, i sl.

Paradoksalno je da se predstavnici prve (korumpirane) grupe mogu na jedan način posmatrati kao manje odgovorni od predstavnika druge (pasivne) grupe. Naime, prva grupa očito zna šta radi, svjesni su da rade nezakonito i znaju da su zakonom predviđene sankcije ako budu uhvaćeni u neetičkim i nezakonitim radnjama. Oni očigledno s ciljem ostvarivanja materijalnog i finansijskog interesa svjesno krše svoje dužnosti i preuzimaju rizik da će biti uhvaćeni na djelu i da zbog toga mogu odgovarati.

Kao i svi drugi sistemi koji se moraju kontrolisati, tako i pravosuđe kao najvažnija karika u lancu implementacije pravne države, s razlogom već posjeduje ugrađene kontrolne mehanizme koji su dužni otkrivati i sankcionisati i najmanje devijacije u radu. U primarne kontrolne mehanizme se ubrajaju krivični i disciplinski tužioci koji trebaju istraživati neprofesionalna i neetična ponašanja sudija i tužilaca u predmetima koje vode.

Kada Ured disciplinskog tužioca (UDT) i Tužilaštvo kao kontrolni mehanizmi unutar pravosuđa očigledno ne rade svoj posao na razvoju etičke kulture među nosiocima pravosudnih funkcija, tada se može smatrati da oni imaju čak i veću odgovornost od korumpiranih članova pravosuđa.

Svojom neaktivnošću oni obesmišljavaju postojanje mehanizama za borbu protiv neetičnih sudija i tužilaca i time indirektno podstiču sve veći broj njih na činjenje krivičnih djela.

Pošteno je takođe reći da strah od korumpiranih struktura u pravosuđu obeshrabruje disciplinske i krivične tužioce da rade svoj posao, jer je nesporno da bi hrabrim postupanjem ugrozili svoju egzistenciju i sigurnost, ali tada nažalost dolazimo u situaciju da svaki onaj koji je na početku imao poštene namjere ali se plašio svoje dužnosti, na kraju postane dio fenomena ‘deep justice’, koji se kasnije protivi svim reformama.

Ipak, bez obzira na strah kao realno stanje u pravosuđu BiH, neophodno je podvući da se dužnost provodi ili u skladu sa zakonom ili je u suprotnom riječ o zloupotrebi položaja usljed izbjegavanja postupanja. Zakon ne predviđa strah kao izgovor ili opravdanje za nevršenje službene dužnosti.

Bilo bi pošteno ne preuzimati važne kontrolne funkcije u pravosuđu ako postoji strah od istinskog vršenja dužnosti i dati priliku onima koji se ne boje.

Fenomen ‘Duboko pravosuđe’ u praksi

Za ilustraciju kulturološke pozadine fenomena dubokog pravosuđa iskoristićemo primjer iz ovog predmeta:
Već smo pisali kako sudinica Nina Ratkušić već 14 mjeseci zlonamjerno drži odluku o protivizvršenju u ladici sa ciljem da se pogoduje domaćem građevincu, koji bi morao po okončanju izvršnog postupka vratiti iznos od više desetina miliona KM, koje je naplatio nezakonitim sudskim presudama. Takođe smo pisali o predsjednici Suda u Mostaru Divni Bošnjak, za koju smo dokazali da je u koruptivnom ponašanju zbog toga što podržava sudinicu Ninu Ratkušić koja opstruiše pravosudni proces u ovom predmetu. Pored njih smo detaljno opisali i pitanje sukoba interesa sudinice Majne Lovrić, koja je donijela prvostepenu nezakonitu presudu u korist domaćeg građevinca.

Ove sudinice su nesporno u grupi koja se direktno nalazi u zoni korupcionog ponašanja, jer svojim nezakonitim ponašanjem direktno finansijski pogoduju jednoj strani u postupku. U ovoj situaciji razumno je za pretpostaviti da sve tri imaju direktan finansijski interes od domaćeg građevinca, jer zašto bi iko rizikovao svoj posao i donosio nezakonite odluke ‘za džaba’.

U grupu osoba koje indirektno pomažu nezakonito bogaćenje domaćeg građevinca spada i tužiteljica Nevenka Čorić iz Tužilaštva u Livnu, koja je na podnešenu krivičnu prijavu protiv sudija reagovala neadekvatno, tražeći razlog da ne postupi kroz isticanje manipulativnih i nelogičnih obrazloženja, kao i disciplinski tužioci Ureda disciplinskog tužioca (UDT) Aldijana Porča i njena šefica Anela Kurspahić Nadarević, koji po istom principu neutemeljeno odbacuju disciplinske prijave protiv sudija.

U domaćem sistemu kontrole zakonitosti rada sudija su iscrpljene sve dalje mogućnosti kada nadležno tužilaštvo odbaci mogućnost istraživanja krivičnog djela počinjenog od strane sudije, a UDT odbaci mogućnost podizanja disciplisnke tužbe. Ove dvije institucije predstavljaju drugu grupu ljudi kako je gore pojašnjeno, koji indirektno pomažu neosnovano bogaćenje domaćeg građevinca kroz tolerisanje korupcionog ponašanja sudija iz prve grupe, ali tako direktno rasplamsavaju širenje korupcionog ponašanja po dubini pravosuđa u BiH.

Iako postoje slučajevi kada tužioci u BiH direktno uzimaju mito od stranaka u postupku, o čemu je javnost često informisana, međutim kada se o radi o situacijama kada trebaju istraživati svoje ‘kolege’ tužioce i sudije tada se češće radi o kulturološkim defektima nego uzimanju mita. Isti slučaj sa kulturološkim defektom je najšešće u pitanju i kada se radi o postupanju UDT-a, jer UDT ne procesuira stranke u postupku kada bi imao više prilika da se korumpira, već isključivo procesuiraju sudije i tužioce, pa je samim tim smanjen rizik od mita, iako se ni taj aspekt ne može potpuno isključiti.

Kulturološki defekt Ureda disciplinskog tužioca – UDT

U slučaju nepostupanja UDT-a po prijavama u više slučajeva, autori ove analize su čuli različite izgovore koji slikovito predstavljaju gore opisani kulturološki defekt, ali su pojedini posebno interesantni:

  • sve ste vi u pravu, ali džaba je podizati disciplinske tužbe kada će iste pasti na disciplinskim komisijama;
  • tačno je što pišete u svojim tekstovima o pojedinim disciplinskim tužiocima, ali ne razumijete da mi u UDT-u razmišljamo kao kolektivni organ, svaki pojedinac radi onako kako se zauzme kolektivni stav;
  • čekaćemo za svaki slučaj dok Vrhovni sud ili Ustavni sud ne donesu presudu, pa ćemo onda razmisliti da li će UDT postupati, iako redovni i vanredni sudovi uopšte ne razmatraju disciplinske prekršaje, što je isključiva nadležnost UDT-a;
  • na pitanje da pojasne disciplinsku odgovornost disciplinskih tužilaca, UDT neprijateljski odgovara prijaviteljima da su im na raspolaganju zakonske odredbe, tako štiteći neetične ‘kolege’;
  • sa željom da izbjegnemo bilo kakvu neugodnost procesuiranja sudija iz jakih lobija u pravosudnoj zajednici, smislićemo birokratsko obrazloženje iz kojeg jednostavno izbacimo sve neoborive navode prijavitelja nepravilnosti, itd.;

Iako je u Zakonu o VSTV-u i Poslovniku o radu propisano sve suprotno od načina na koji rezonuje UDT, što uključuje da svaki disciplinski tužilac mora uraditi svoj dio posla, bez obzira kako će disciplinska komisija odlučiti po tužbi. Svakom disciplinskom tužiocu su rješenjem o postavljenju na dužnost jasno propisane individualne dužnosti provedbe zakona, gdje nekakav kolektivni stav organa često može biti nezakonit, a samim tim i neobavezujući za pojedinca. Jasno je napisano da disciplinski tužilac želi da otkrije nezakonitost a samim tim treba da mu je drag svaki prijavitelj nepravilnosti, a ne suprotno. Disciplinski tužilac treba da otkriva disciplinske prekršaje prije nego što se sudske odluke donesu, a ne posle kada je već kasno.

Sve to vodi ka tome da zbog egzistiranja kulturološkog defekta po dubini pravosuđa u BiH za posljedicu imamo situaciju da skoro niko ne radi svoj posao za koji je plaćen.

Kakve veze sa ovim predmetom ima Milan Tegeltija, predsjednik VSTV-a?

Po našem sudu nema nikakve, iako je uloga Milana Tegeltije u bh.pravosuđu velika, jer predsjedava Vijećem koje je regulatorno tijelo cijelog pravosuđa. Nesporno je po svim analizama da VSTV nije uradio posao na reformi pravosuđa, a skandal ‘Potkivanje’ je dodatno urušio reputaciju samog predsjednika, o čemu je bh.javnost bila opravdano zaokupljena mjesecima.

Međutim, javnost mora znati da svaka disciplinska prijava protiv sudije ili tužioca završi u Uredu disciplinskog tužioca VSTV-a, koji provode prethodne radnje na ispitivanju osnovanosti prijave, te samostalno donose odluku da li će podići disciplinsku tužbu ili neće. Formalna uloga predsjednika VSTV-a u podizanju disciplinskih tužbi ne postoji. Dakle, sve što UDT smatra da je disciplinski prekršaj bilo kog sudije ili tužioca ima mogućnost da istražuje, skuplja dokaze i na kraju podiže optužnicu. Svako podizanje optužnice izaziva pažnju javnosti, što je odlična mogućnost UDT-u da hrabro i odvažno stane na branik odbrane časti i integriteta po dubini pravosuđa u BiH, za šta bi nesumljivo imali simpatije javnosti.

Uprkos ovoj dobro postavljenoj zakonskoj nezavisnosti UDT-a, oni istu nezavisnost sami od sebe gube zbog gore objašnjenog kulturološkog defekta. Politika nezamjeranja, snishodljivost prema jakim igračima u pravosuđu i pokoravanje autoritetima, autocenzura i drugi anti-demokratski poremećaji kulture u UDT-u dovode do toga da se nemoral i nedisciplina među nosiocima pravosudnih funkcija ne proganjaju na odlučan način. Ovo sve proizvodi štetu poštenim sudijama i tužiocima, jer oni rijetki koji drže do starih principa časti i integriteta, i o tome javno govore, izgledaju kao neke bundžije koji štrče i ometaju postignutu anti-demokratsku i koruptivnu harmoniju u dubinama pravosuđa u BiH.

Šok terapija Ružice Jukić, potpredsjednice VSTV-a

Najbolju dijagnozu rada UDT-a u javnosti je izrekla potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić, koja u javnosti važi za desnu ruku Milana Tegeltije. Ona je 14.decembra 2019.godine na svom facebook profilu komentarisala nastup sudije Branka Perića, koji je prezentovao svoju analizu pravosuđa u BiH. Između više navoda u svom podužem komentaru, ona se osvrnula na rad UDT-a i potvrdila ono što smo i mi sami zaključili o radu UDT-a kroz analizu ovog predmeta, a to je da UDT ne radi svoj posao.

Ona je takođe navela da članovi VSTV-a nemaju uvid u proces odbacivanja prijava od strane UDT-a, a čak 90% prijava bude odbačeno u startu, te da prijavitelji nepravilnosti sudija i tužilaca nemaju na raspolaganju bilo kakav pravni lijek protiv odluke disciplinskog tužioca kojom obavijesti stranku da nema dokaza za podizanje disciplinske tužbe.

Izvorni navod Ružice Jukić glasi kako slijedi:

”Ured Glvnog stegovnog (disciplinskog) tužitelja je u potpunosti autonoman tj.neovisan je od članova vijeća i članovi vijeća nemaju uvida u predmete, sve dok stegovni tužitelj ne podigne stegovnu tužbu.

Preko 90 % prijava, budu odbačene od strane stegovnog tužitelja, a da članovi VSTV, nemaju mogućnost da provjere te odluke,jer ne postoji pravni lijek protiv odluke stegovnog tužitelja, kojom obavještava stranke, da nema dokaza za podizanje stegovne tužbe.”

Kao što smo već pokazali u prethodnim tekstovima da odluke UDT-a o odbacivanju disciplinskih prijava u ovom predmetu nisu bile kredibilne, to dodatno stavlja pod sumnju svih onih 90% pritužbi koje disciplinski tužioci odbace bez ikakvog saznanja članova VSTV-a, niti mogućnosti da se nezadovoljna stranka žali na takve odluke UDT-a. U onih 90% prijava koje nikad nisu ugledale svijetlo dana, vjerovatno se krije dobar dio razloga za stanje javašluka i neprofesionalizma u ‘deep justice’ fenomenu u BiH.

UDT pokušava da svoju odgovornost za nepodizanje disciplinskih tužbi prebaci na disciplinske komisije, za koje tvrdi da će sigurno odbaciti tužbe, pa je to taj besmisleni argument UDT-a iz zone kulturološkog defekta da je bolje odmah odbaciti prijavu nego bespotrebno ići sa tužbom pred disciplinske komisije. Međutim, kroz izjavu potpredsjednice VSTV Ružice Jukić ova teza je argumentovano odbačena kao besmislena.

Ne može se osporiti argument Ružice Jukić da UDT bez ičijeg znanja samostalno odbaci 90% prijava, a ako znamo da je nedisciplina među nosiocima pravosudnih funkcija u BiH dosegla tako niske grane o čemu se izjasnio čak i specijalni evropski izaslanik Reinhard Priebe, onda moramo biti pošteni i saopštiti da bi bilo previše naivno krivicu za loše stanje u pravosuđu svaliti samo na jednog čovjeka. Ova analiza pokazuje da je po slijedu stvari UDT prvi ključni institucionalni problem široko rasprostranjene nediscipline pravosuđa u BiH, što uz sve ostale kulturološke defekte među nosiocima pravosudnih funkcija u BiH zahtijeva široko postavljeno provjetravanje i razdrmavanje pravosuđa na svim nivoima, ne samo na nivou predsjednika VSTV-a.

Da bi se ‘Deep justice’ problem prevazišao, Bosni i Hercegovini nisu primarno potrebni novi reformski zakoni, već hrabrost i odgovornost u vršenju javne dužnosti.

Kraj osmog dijela.
Nastavak priče ćemo objaviti 26.januara 2020.godine.

*Net Consulting d.o.o. prati i analizira poslovne procese i prakse, sporne poslovne odnose, upravne i sudske postupke, te utvrđuje neregularnosti na štetu legitimnih i legalnih poslovnih interesa klijenata. Ovaj tekst je objavljen uz saglasnost oštećene strane u ovom slučaju. Net Consulting d.o.o. se uvjerio u istinitost svih navoda u tekstu kroz uvid u dokumentaciju i druge materijalne dokaze.

Vezani članci

Podijelite ovaj tekst

Facebook
Twitter
LinkedIn

Istaknuti slučajevi

Vijesti

O nama

Etika.ba je portal namijenjen stručnoj javnosti koja je zainteresovana za više standarde etike i usklađenosti propisa u poslovnom sektoru, sistematsko i objektivno praćenje sudskih, upravnih i drugih postupaka a kako bi osigurali fer i pošten tretman prema svim akterima na tržištu BiH. U javni prostor donosimo analize o konkretnim slučajevima s posebnim fokusom na poštivanje etičkih standarda prilikom vršenja javne dužnosti a čime doprinosimo ispunjavanju misije Etika.ba

Copyright ©2021 Etika.ba ® Sva prava zadržana.