POSLOVNO-PRAVOSUDNI SKANDAL U BIH 13. DIO (EPILOG SLUČAJA)
Nakon 12 tekstova/analiza u serijalu “Poslovno pravosudni skandal” u Mostaru i velikom interesovanju javnosti zbog ovog slučaja, stavljamo tačku na i kako i glasi simbolično naziv ovog teksta. Epilog pravimo, ne zbog toga što nema više materijala za pisanje, naravno da ima ali upravo iz razloga da ne bismo išli u nedogled, odlučili smo da zaokružimo ovaj serijal.
Povod za pisanje nam je dao i Ustavni sud Bosne i Hercegovine koji je u Velikom vijeću na sjednici održanoj 28.10.2020. godine, donio Odluku o dopustivosti i meritumu, odnosno odbio kao neosnovanu apelaciju „domaćeg građevinca“ podnesene protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud u skladu sa svojim ovlaštenjima (Pravila Ustavnog suda) zaključio je da nema kršenja prava na pravično suđenje a što je Apelant „domaći građevinac“ isticao. Ustavni sud je istakao da je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje koje ni u jednom segmentu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Ustavni sud se složio sa presudom Vrhovnog suda od 05.10.2017. godine da je osnovan prigovor „međunarodne banke“– pogrešna primjena materijalnog prava- pa iz tog razloga je ostvaren i revizijski razlog.
Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu Apelanta „domaćeg građevinca“ jer nije dokazao da ima „ostvarivo potraživanje“ koje bi predstavljalo imovinu.
I kako ne bismo u detalje prepričavali Odluku Ustavnog suda koja je ionako dostupna na web stranici Ustavnog suda ili možete pročitati ovdje: AP-5208-17-1213276, naš cilj je da podsjetimo javnost, kako smo od prvog objavljenog članka zapravo zagovarali principe odgovornosti, etike i pravde koja je neophodna u pravosudnom sistemu BiH.
U prvom dijelu serijala ‘Poslovno-pravosudni skandal u BiH’ objavili smo tekst pod nazivom ‘Sudska neefikasnost u službi bogaćenja pojedinaca’ i pisali o tome kako su Općinski sud u Mostaru i sudinica koja je angažovana na predmetu zloupotrijebili diskrecionu autonomiju sudačke pozicije da urade potpuno nevjerovatnu stvar,a to je da oduzmu pravomoćnost presuđivanja Vrhovnom sudu Federacije i da se kao suveren postave iznad Ustava i sami odrede da će čekati sa izvršenjem presude Vrhovnog suda, vjerovatno dok se ne oglasi Ustavni sud po apelaciji domaćeg građevinca.
Cijelu hronologiju odugovlačenja, baziranu na egzaktnim podacima iz sudskog spisa, možete pročitati u prvom tekstu na ovom linku.
Ustavni sud je pojednostavljeno rečeno potvrdio ispravnost presude Vrhovnog suda a koji je nižestepene presude preinačo tako što je u cijelosti odbio zahtjev tužitelja „domaćeg građevinca“ a sve zbog nepravilne primjene materijalnog prava.
S obzirom da pravimo epilog ovog „Poslovno pravosudnog skandala“ koji navršava tačno godinu dana od prve objave (Novembar 2019), igrom slučaja na svoju godišnjicu pravimo i zaključak dešavanja.
U ovom završnom dijelu, želimo cijenjeno čitateljstvo podsjetiti na značaj postupanja po etičkim principima, kojih se nižestepeni sudovi u Mostaru nisu pridržavali, pa su bespotrebno prouzrokovali narušavanje povjerenja u pravni sistem BiH. Samo postupanje po principima etike, isključuje mogućnost ulaženja u zone koruptivnog ponašanja i sva ona druga nemarna ponašanja koja su dovela do toga da sudska, kao jedna (od tri) najviših instanci vlasti bude srozana na najgori mogući nivo.
Nepostupanje pravosudnog sistema po etičkim principima, pokrenulo je lavinu nepravilnosti da sudstvo koristi „rupe u zakonu“, da ne postupa po predmetima godinama, da ne postupa objektivno i razumno, da postupa bahato kao da je nedodirljivo i da se stavi u funkciju ”domaćeg građevinca” sa ciljem da se putem neosnovanih tužbi od ”međunarodne banke” neosnovano prisvoji nekoliko desetina miliona KM.
Tako smo u prvom dijelu serijala pod nazivom „Sudska nefikasnost u službi bogaćenja pojedinaca“, naveli banalan primjer komšije, koji se odluči da podigne tužbu kako bi prisvojio komšijin stan i dok komšija koji je vlasnik stana smatra tužbu u najmanju ruku smiješnom, komšija koji je podigao tužbu na kraju uz pomoć naklonjenih sudija na prvostepenom i drugostepenom nivou i dobije komšijin stan.
Ovaj toliko trivijalan primjer, na prvi pogled i smiješan, je itekako dobro opisao pravosudni sistem u Mostaru koji se bio duboko zapetljao u sporu između ”međunarodne banke” i ”domaćeg građevinca”. Raspetljavanje mreže i određenih okolnosti dolazi onog trenutka kada upoznajemo javnost šta se sve to dešava po bosansko-hercegovačkim sudovima i kada hronološki upoznajemo javnost po etapama, provjereno i tačno iznosimo sudijske odluke na čistac i predstavljamo pravo i realno stanje našeg društva, simbolično kroz pravosuđe koje bi trebalo da predstavlja ogledalo jednog demokratskog društva.
Prema ustavu, zakonima i međunarodnom pravu, država ima obavezu da zaštiti prava i sigurnost svojih građana, tj. da preduzme sve adekvatne mjere kako bi se vratilo povjerenje građana u institucije (sud, tužilaštvo) i spriječilo kontinuirano kršenja prava od institucija koje to pravo predstavljaju. Pod institucionalnim reformama prvenstveno se podrazumijevaju aktivnosti provjere profesionalnog kapaciteta i moralnog integriteta, sa naročitim fokusom na zaposlene u pravosudnim institucijama ali i u javnoj administraciji generalno. Cilj i ovog našeg serijala je upoznavanje javnosti kroz jedan konkretan „slučaj“ o opasnim trendovima u domaćem pravosuđu da sudije i tužioci u BiH sve češće sklapaju skrivene ”dilove” sa jednom stranom u postupku kako bi oštetili drugu.
S obzirom da se BiH zakonska načela i regulativa u suštini jako malo razlikuju od modernih evropskih načela, dolazimo do zaključka da u zakonskim normama i normativima nije problem ali u praktičnoj usklađenosti jeste. Integritet i usklađenost postupanja je ključni nedostatak našeg pravosudnog sistema.
U najširem smislu objavljivanjem „poslovno pravosudnog serijala“ pokušali smo podići svijest javnosti o institucijama i o njihovoj odgovornosti za institucionalno i odgovorno postupanje koje mora biti građeno na integritetu i predanosti najvišim etičkim standardima.
Naša intencija i usmjerenost u pisanju serijala je bila probuditi svijest na polju pojedinca koji zainteresovano čita naše analize, traži isključivo provjerene i tačne informacije, nije sklon donošenju paušalnih i površnih zaključaka, ulazi u suštinu argumenata i samostalno prosuđuje o iznijetim činjenicama.
U osmom dijelu, pod nazivom „Nije Milan Tegeltija kriv za sve“ i sljedeće rečenice navedene u tom dijelu:
„Analiza pokazuje da niti jedna pojedinačna personalna promjena ne može riješiti ‘deep justice’ fenomen u BiH, već da se problem mora sagledati na nivou dubljih uzroka.“… govori zapravo o našoj težnji i potrebi da se ukaže na činjenicu da neetičnost pravosuđa ne obitava isključivo u vrhu VSTV-a, već da su neprofesionalizam, dosluh i koruptivno ponašanje u pravosuđu kapilarno rasprostranjeni na svim nivoima. U ovom slučaju smo dokazali da neprofesionalizam nekoliko pojedinaca u nižim sudovima može da uzdrma ionako narušenu sliku o integritetu pravne države.
Nismo prezali od toga da prozovemo na odgovornost i očitovanje predsjednike sudova, kao ni Visoko sudsko i tužilačko vijeće a sve sa jednim ciljem, da pokažemo javnosti da su promjene moguće ako odgovorno predstavimo slučaj javnosti koristeći se principom da sve što napišemo bude apsolutno tačno i provjereno. U BiH se često o pravosudnim skandalima govori na senzacionalistički način sa puno neprovjerenih informacija, što dodatno zbunjuje javnost i obeshrabruje stručnu i opštu javnost.
Smatramo da smo uspjeli javnosti približili pojam koruptivnog ponašanja i šta sve obuhvata sami pojam korupcionog ponašanja i kako samo koruptivno ponašanje ima temelj u odugovlačenju postupka u javnim službama, sudovima kao i u drugim institucijama, o čemu se konkretno radilo u ovom slučaju.
Kroz serijal ‘Poslovno pravosudni skandal’ smo javno isticali nepravilnosti sudija i tužilaca, ali uvijek apsolutno argumentirano. Pokušali smo približiti javnosti da svaki pojedinac i nosilac pravosudne funkcije treba biti svjestan svoje važne uloge u društvu i u izgradnji povjerenja i inegriteta pravosuđa.
Biti sudija ili tužilac je čast ili bi tako trebalo biti. Nosioci pravosudnih funkcija moraju biti pojedinačno odgovorni za poštivanje visokih etičkih standarda u svom radu i ponašanju pa smo zbog toga kroz serijale pojedinačno i koncizno elaborirali nepravilnosti odgovornih.
Svi građani BiH polažu pravo na nazavisno pravosuđe i garancije za njegov integritet. Neophodno je da građani demokratskog društva zasnovanog na principima vladavine zakona imaju povjerenje u cjelukopno pravosuđe kao i u svakog pojedinacnog nosioca pravosudne vlasti.
Posljednja rečenica u odluci Ustavnog suda glasi: „Odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.“ Završavamo ovaj „Poslovno pravosudni skandal“ sa sličnom „porukom“ i sa željom da će i pravosudni sistem služiti javnom interesu u skladu sa najvišim principima etike i profesionalnosti!
